Kad bi nekim slučajem slijepa osoba bila arhitekt, kako bi izgledala ta arhitektura, da li bi bila drugačija od ove naše - zasićene vizualnim? Svijet stvaramo prema našoj predodžbi o njemu, a ona je pak definirana našom percepcijom toga svijeta. Naša percepcija nije objektivna, već je obojena našim egom, mentalnom i psihološkom konstrukcijom Ja koje percipira. Tako ni arhitektura, kao ni ostale ljudske djelatnosti, nije lišena okova vlastite ograničenosti predrasudama, konvencijama, ustaljenim navikama. Jedna od tih velikih predrasuda je, nietzscheovskim rječnikom rečeno, apolonska kvaliteta arhitekture kao vizualne umjetnosti sklada, reda i proporcije. Međutim, s vremena na vrijeme moguće je pronaći i onu drugu crtu u arhitekturi, onu koju Nietzsche pripisuje Apolonovu mračnom i divljem polubratu Dionizu. Ako zažmirimo ili, još bolje, kada uopće ne bi poznavali čulo vida, svijet postaje labirint, ali se otvara i jedan sasvim novi, dublji doživljaj drugih osjetila - taktilnog, zvučnog, mirisnog i naposljetku tjelesnog - jedan tajnovit i uzbudljiv svijet.

Projekt arhitektonskog tima RCR za vinske podrume Bell-Lloca pripada toj drugoj - dionizijskoj liniji arhitekture. Arhitektura ovdje izostaje kao volumen i postoji samo kao praznina, kao utroba u kojoj obitavaju podzemna božanstva koja tajanstvenim postupcima fermentiraju zemaljsko grožđe u božanski nektar. Promenada pod zemljom, duž koje se poput labirinta uvijaju prostori kušaonice, spremišta vina, čak i mali auditorij, oblikovana je prvenstveno haptički, u jednoj distorziranoj dionizijskoj geometriji. Ovdje osjećaj rukovodi razumom.